|
Apokaliptička pjesma
63
1 Tko je taj što dolazi iz Edoma,
iz Bosre, u haljinama crvenim?
Tko je taj što veličanstveno odjenut
pun snage korača?
- Ja sam to koji naučavam pravdu,
velik kad spasavam!
2 - Zašto je crvena tvoja haljina
i odijelo kao u onog koji gazi u kaci?
3 - U kaci sam sâm gazio,
od narodā nikog ne bijaše.
U gnjevu ih svom izgazih
i zgnječih u svojoj jarosti.
Krv mi njihova poprska haljine,
iskaljah svu odjeću svoju.
4 Jer dan osvete bijaše mi u srcu,
došla je godina mojeg otkupljenja.
5 Ogledah se, al' ne bješe pomoćnika!
Začudih se, al' ne bješe potpore.
Tada mi je moja mišica pomogla
i moja me srdžba poduprla.
6 U gnjevu svom satrijeh narode,
u bijesu sve ih izgazih
i zemlju polih krvlju njihovom!
Psalam
7 Slavit ću ljubav Jahvinu,
slavna djela njegova -
za sve što nam Jahve učini,
za veliku dobrotu domu Izraelovu
što nam je iskaza u svojoj samilosti,
u obilju svoje ljubavi.
8 Reče: "Dosta, oni su narod moj,
sinovi koji se neće iznevjeriti!"
I on im posta Spasiteljem
u svim njihovim tjeskobama.
9 Nije slao poslanika ni anđela
nego ih je sâm spasio.
U svojoj ljubavi i samilosti
sâm ih je otkupio,
podigao ih i nosio
u sve dane od davnine.
10 Ali se oni odmetnuše,
ožalostiše sveti Duh njegov.
Zato im je postao neprijatelj
i sam je na njih zavojštio.
11 Spomenuše se tad davnih dana
i sluge njegova Mojsija:
"Gdje li je onaj koji izvuče iz vode
pastira stada svojega?
Gdje je onaj koji udahnu u njega
Duh svoj sveti?
12 Koji je Mojsijevu desnicu
vodio veličanstveno svojom mišicom,
koji vodu pred njima razdvoji
i steče sebi ime vječno;
13 koji ih provede dnom bezdana
kao konja po pustinji
i nisu se spoticali?
14 Poput stoke što silazi u dolinu,
Duh Jahvin vodio ih počivalištu.
Tako si ti vodio narod svoj
i slavno ime sebi stekao.
15 Pogledaj s nebesa i vidi
iz prebivališta svoga svetog i slavnog.
Gdje li je ljubomora tvoja i snaga?
Zar se susteglo ganuće tvog srca
i samilost tvoja prema meni?
Ah, sućuti nam svoje ne ustegni,
16 jer Otac si naš!
Abraham nas ne poznaje
i ne spominje nas se Izrael;
Jahve, ti si naš Otac,
Otkupitelj naš - ime ti je oduvijek.
17 Zašto, o Jahve, zašto nas puštaš da lutamo
daleko od tvojih putova,
zašto si dao da nam srce otvrdne
da se tebe više ne bojimo?
Vrati se, radi slugu svojih
i radi pleménā što su tvoja baština!
18 Zašto bezbožnici gaze tvoje Svetište,
a neprijatelji naši blate tvoju svetinju?
19 Odavna postadosmo kao oni kojima više ne vladaš
i koji tvoje ime više ne nose.
O, da razdreš nebesa i siđeš,
da ime svoje objaviš neprijateljima:
pred licem tvojim tresla bi se brda,
pred tobom bi drhtali narodi,
|
